UVelikojBritanijiiIndijitraktorseobičnooznačavasariječima farmerskitraktor (eng. farmtractor), asamariječ traktor (eng. tractor) se čestokoristizaoznačavanjedrugihtipovavozila. U Kanadi i SAD-u riječ se koristi i za označavanje cestovnih vozila (eng. road tractor).
Riječ traktor dolazi od latinske riječi trahere koja znači vući. U istoriji imena traktor pretpostavlja se da su parni traktori originalno nazivani motori za vuču (eng. traction engines) i da je riječ traktor nastala spajanjem engleskih riječi traction (srp. vući) i motor (srp. motor) u riječ tractor.
Istorijat
Prve
mehanizirane farme koristile su u 1800-tim i ranim 1900-tim parne
traktore. Oni su bili izgrađeni oko parnog stroja, koji nije bio jako
siguran jer je mogao eksplodirati ili stisnuti svoje vozače u pojasu
pokretanim priključcima. 1892 godine John Froelich je izradio prvi praktični traktor pokretan benzinskim motorom u Clayton County-u (Iowa, SAD). Samo dva primjerka su prodana. Tek je 1911. godine tvrtka Waterloo Gasoline Traction Engine Company dizajnirala traktor koji je postao uspiješan.
U
Velikoj Britaniji prva zabilježena prodaja traktora bila je 1897.
godine. To je bio naftom pokretani Patent Safety Oil Traction engine
(motor za vuču), Hornsby-Ackroyd-a. Prvi komercijalno uspješni dizajn
bio je Dan Albone-ov Ivel traktor sa tri točka 1902. U 1908. godiniSoundersons od Bedforda predstavio je dizajn sa četiri točka i kasnije postaje najveći proizvođač traktora izvan SAD-a.
Iako
su u početku bili nepopularni, ove benzinom pokretane radne mašine
postaju nakon 1910. godine sve popularnije jer su sve manje i dostupnije
(jeftinije). Henry Ford 1917.predstavlja Fordson - prvi
masovno proizvedeni traktor. Izrađuje se u SAD-u, Irskoj, Engleskoj i
Rusiji i do 1923. zauzima 77% tržišta unutar SAD-a. Fordson je
razdijeljen u blokove, a koristio je snagu bloka motora da bi cijelu
mašinu držao skupa. Do 1920. godina benzinski motori sa unutrašnjim sagorjevanjem postali su norma za izradu traktora.
Klasični
traktor se može opisati kao jednostavno otvoreno vozilo sa dva velika
pogonska stražnja točka na osovini ispod i malo iza vozačevog sjedala
(sjedalo i volan su u sredini traktora) i motorom ispred vozača, te dva
pokretna točka koja se nalaze ispod odjeljka motora. Osnovni dizajn je
ostao nepromijenjen do danas, uz dodanu zatvorenu kabinu na većinu
modela radi vozačeve sigurnosti i komfora.
Moderni
traktori većinom imaju pet nožnih pedala (papučica) na podu traktora za
različite operacije. Papučica na lijevoj strani je kvačilo (spojka ili
kuplung, eng. clutch). Vozač stiska ovu papučicu da bi odvojio prijenos
radi mijenjanja brzina ili radi zaustavljanja traktora. Dvije pedale na
desnoj strani su kočnice. Lijeva pedala zaustavlja lijevi stražnji točak, a desna radi isto sa desnim točkom. Neovisna lijeva i desna
kočnica povećavaju zakretanje traktora kada se koriste samo stražnji
pogonski točkovi za upravljanje. Ovo je korisno kada je potrebno načiniti
okret na malom prostoru. Razdvojene kočnice se takođe koriste u blatu
ili mekoj podlozi za kontrolu točkova koji se okreće prilikom
proklizavanja. Za zaustavljanje traktora vozač pritiska obje papučice
zajedno. Za traktore sa dodatnim pogonom na prednje točkove, ova
operacija često uzrokuje zaključavanje diferencijala na sva četiri točka da bi se pomoglo zaustavljanju traktora prilikom vožnje po cesti.
Četvrta pedala
nalazi se ispred sjedala, a služi za kontrolu blokade zadnjeg
diferencijala prilikom proklizavanja točka. Diferencijal omogućuje
vanjskom točku da se okreće brže od unutarnjeg prilikom skretanja.
Međutim, prilikom vuče na mekoj površini isti mehanizam može omogućiti
proklizavanje jednog točka i tako onemogućiti okretanje drugog. Blokada
diferencijala premošćuje ovaj mehanizam omogućujući istu vučnu silu na
oba kotača. Mora se posvetiti pažnja odblokiranju diferencijala, često
tiskajući papučicu još jednom, jer traktor nemože skretati sa blokiranim
diferencijalom.
Peta papučica nalazi se desnoj strani i služi kao nožni gas. Za razliku od automobila, gas se može kontrolirati i ručno pomoću ručnog gasa
koji se koristi u radu za održavanje konstantne brzine. Također se
koristi za davanje konstantne snage traktorskim priključcima preko
remena ili kardana. Nožni gas koristi se za davanje automobilskih
svojstava traktoru prilikom cestovne vožnje. Ova mogućnost nalazi se na
traktorima novije proizvodnje. U Velikoj Britaniji obavezno je
korištenje nožnog gasa prilikom vožnje po cesti. Neki traktori, naročito
oni za rad sa kulturama u redovima, posjeduju papučicu za usporavanje
čijim se pritiskanjem smanjuje gas. Ovo se koristi za finu kontrolu
brzine traktora prilikom manevriranja na kraju reda u polju – radna
brzina motora se postavlja ručnim gasom, a ako vozač želi usporiti
prilikom okretanja traktora jednostavno stisne papučicu, okrene se i
pusti je nakon što je okretanje završeno(što je mnogo bolje nego dvaput
namještati ručni gas prilikom svakog okretanja).
Snaga i prijenos
Moderni
traktori koriste velike dizelske motore, čija se snaga proteže od 18 do
575 konjskih snaga (15 do 480 kW). Traktori se generalno mogu
klasificirati prema pogonu na traktore sa pogonom na dva točka,
traktore sa pogonom na dva točka pomagane prednjim točkovima, traktore
sa pogonom na četiri točka (često sa zglobnim skretanjem) i gusjeničare
(sa pogonom na dvije ili četiri gusjenice). Varijante klasičnog dizajna
uključuju i umanjene livadske traktore i njihove rođake vrtne traktore,
u rasponu od 10 do 25 konjskih snaga, koji se koriste za manje poslove
na farmama (obrada trave i vrta). Njihova veličina i mala brzina
zahtijevaju oprez drugih sudionika u prometu prilikom mimoilaženja ili
obilaženja.
Većina traktora ima mogućnost prijenosa snage na druge strojeve kao što
su balirka, kosilica ili rezač. Prvi traktori su koristili remen omotan
oko kolotura za pokretanje stacionarnih (nepokretnih) strojeva. Moderni
traktori koriste kardan (eng. power take-off shaft - skraćeno PTO) za
prijenos okretne snage na strojeve koji mogu biti stacionarni ili
vučeni. Gotovo svi moderni traktori mogu pružiti hidrauličnu tekućinu i
eklektičnu energiju priključnim strojevima.
Većina
traktora koristi ručni mjenjač. Imaju nekoliko stepeni prijenosa
(često nazivani hodovi – pr. Brzi hod, spori hod) podijeljenih u brzine.
Da bi se promijenio stepen prijenosa često je potrebno zaustaviti
traktor. Stupnjevi imaju različite brzine koje omogućuju vožnju sporiju
od 1 km/h za poslove u polju do oko 40 km/h za cestovnu vožnju. Često za
vožnju u nazad nije potrebno mijenjati brzinu, dovoljni je samo
koristiti polugu za naprijed-nazad. Većina traktora zahtijeva da vozač
pritisne kvačilo da bi se promijenila brzina (ograničenje ravno
odrezanog mjenjača), ali mnogi moderni traktori su eliminisali ovaj
zahtjev korištenjem mjenjača na gas predstavljenog 1960-tih ili
modernijeg kontinuiranog varijabilnog mjenjača.Oni omogućuju bolju kontrolu radne brzine od samog gasa.
Mala,
kontrolirana brzina je potrebna za poslove koji se obavljaju traktorom,
ali nije prikladna za vožnju auto cestama i može uzrokovati mnoge
probleme. Radi toga su neke zemlje uvele zabrane za promet traktora na
nekim cestama. Moderni traktori, ka što je JCB-ov Fastrac, mogu razvijat
brzine i do 80 km/h.
Toma vinković TT830L Volvo 2650s
Sigurnost
Moderni
traktori imaju zaštitu od prevrtanja (eng. ROPS – rollover protection
system) za zaštitu vozača od gnječenja prilikom prevrtanja. To je važno
za traktore bez kabine, gdje zaštitu čini željezna šipka oko vozačevog
sjedala. Za traktore sa kabinom, zaštita je dio kabine. Osobito su
opasni traktori sa dva prednja točka koji su blizu (traktori za redaste
kulture) jer su se lako mogli prevrnuti. Zaštita je prvi puta
zahtijevana legislativom u Novom Zelandu 1960 godine.
Priključci
Poljoprivredni priključci mogu se spojiti na stražnji dio traktora na
vuču ili na tro-spojnu vezu (hidraulik i stabilizator-toplink veza).
Tro-spojnu vezu patentirao je Harry Ferguson 1926. godine, ali je tek od
1960. postala standard (zbog patentnih prava). Priključci spojeni na
tro-spojnu vezu mogu se spuštati ili podizati hidraulikom pomoću
kontrolne ručice. Priključci spojeni na tro-spojnu vezu su većinom u
cijelosti oslonjeni na traktor. Još jednostavniji i brži nači spajanja
priključka je pomoću brze kuke (eng. Quick hitch) koja se spaja na
tro-spojnu vezu.
PRIKLJUČCI
Traktori nebi bili od velike koristi u poljoprivredi
da se ne koriste za vučenje i upravljanje različitim vrstama
traktorskih priključaka - mašina koje ruju zemlju, siju i obavljaju
veliki broj drugih poslova.
Priključci za obradu
tla pripremaju tlo za sijanje tako što ga rasprhuju i uništavaju korov i
nametničke biljke. Najpoznatiji priključak je plug, starinski
priključak kojega je 1838. modernizirao John Deere.
Nakon
obrade tla dolazi na red sijanje biljaka. Moderne sijačice postavljaju
sjeme ravnomjerno u dugačke, jednako razmaknute, redove. Sadilice u
potpunosti ili djelomično automatiziraju sadnju sadnica u polje.
Nakon
sadnje drugi priključci se koriste za kultiviranje korova između
redaka, širenje gnojiva ili pesticida. Za bolje prinose koriste se
i moderni uređaji za navodnjavanje.
Za ubiranje plodova koriste se berači ili posebni radni strojevi za branje - kombajni.
KOMBAJNI
Kombajni su strojevi za žetvu raznih žitarica, uljane repice, soje, graha, graška i sl.Proces žetve se sastoji iz tri dijela, košenja i vršenja žita kao i završnog razdvajanja zrna od slame i pljeve. Taj proces se do kraja 19. vijeka vršio ručno. Pojavom parnih strojeva počela je mehanizacija žetve.
Prvi kombajni su bili, vučeni konjima i pokretani parnim strojem koji je također morao biti dovučen. Kasnije su pogon prvih, tada još drvenih, vršilica preuzeli traktori. Pedesetih godina dvadesetog vijeka pojavio se traktorom vučeni kombajn da bi ga naslijedio moderni kombajn sa samostalnim pogonom. Moderni kombajni ujedinjuju sve navedene funkcije neophodne za žetvu: košenje, vršenje i prečišćavanje. Njihovom upotrebom se brzina žetve uvišestručila sa nekoliko kg/h pri ručnom radu do 50 t/h kod modernih kombajna. Osim količine i kvalitet žetve igra veliku ulogu u razvoju modernih kombajna. Kvalitet znači minimiziranje gubitaka i loma zrna i visoku čistoću zrna. Snaga motora modernih kombajna doseže do 400 KS. Pogon za vožnju je hidraulični, a pogon kosilice i uređaja za čišćenje mehanički.
Claas 460 Lexion
Konbajn
je izumio, u Sjedinjenim Državama, Hiram Moore 1834 godine i rane
verzije su bile vučene konjima ili mazgama. Do 1860, kombajni sa
efektivnom radnom površinom od nekoliko metara korišteni su na američkim
farmama. 1882 Australijanac, Victor Hugo McKay je imao sličnu ideju i
razvio prvi komercijalni kombajn ubirač 1885, Sunshine Harvester.
Old Style Harvester -Henty, Australija
Sampo 2055
Deutz fahr - serija 56
Uzel - U-SP 2065 TS
MOTOKULTIVATORI
Motokultivatori su jednoosovinski strojevi koji se
koriste za obradu manjih i teže pristupačnih površina. Najčešće imaju
dva točka i kardanski priključak za razne dodatne priključke ili mogu
imati direktno na osovini priključene kopačice. Takvi strojevi se zovu
motokopačice, ali se kod nas ustalilo da se svi stavljaju u grupu
motokultivatora.
Istorija razvoja
Kultivator je izmislio Arthur Clifford Howard koji je 1912. počeo
eksperimentisati sa tanjiračama. Prvo je koristio traktorski pogon kao
izvor za pokretanje stroja sličnog današnjem razrahrivljaču. Kasnije je
taj nož prikačio na kružni disk i dobio kultivator. Kasnije je
Everard McCleary osnovao kompaniju koja je radila kultivatore, ali je
prestala proizvodnja zbog 1.svj.rata. 1920. Howard je patentirao
kultivator sa 5 noževa i motorom sa unutarnjim sagorijevanjem. 1922.
Howard he osnovao Austral Auto Cultivators Pty Ltd, kasnije Howard Auto
Cultivators. Sjedište je imala u Northmeadu blizu Sydneya.
HOWARD, ARTHUR CLIFFORD (1893-1971)
Motokultivatori
"Mali traktori” na dva točka pokretani benzinskim ili dizelskim motorom
snage od 5 -15 KS. Prvu veliku primjenu su našli u Aziji za obradu
močvarnih tla najčešće trižinih, dok su se kasnije proširili gotovo na
sve površine.
U Aziji su im neki proizvođači ugradili još dva točka tako da su
stvarno postali mali traktori koji se najčešće koriste za međurednu
obradu u poljima i vinogradima. Kod nas najčešću primjenu imaju na
malim površinama, u vinogradarstvu, voćarstvu. U nekim
krajevima služi kao glavno prijevozno sredstvo. Najčešće se na
njega priključi prikolica koja preko kardana ima pogon na točkove, pa se
tako dobije prijevozno sredstvo sa pogonom na četiri točka. Najčešće
se ipak koristi kao stroj za kultiviranje zemlje, košenju trave ili
rjeđe kao stroj za hemijsku zaštitu voćnjaka i vinograda.
Motokultivator IMT 506
Motokultivator IMT 507
Motokopačice
Vrlo rasprostranjeni strojevi u našim krajevima, jer se mnogo
ljudi kao hobisti bavi obradom vlastitog vrta i uređenjem okućnice.
Grillo MTZ 1500
PRIKOLICE
Prikolice su jedan od najvažnijih priključaka za traktore jer omogućuju
transport različite robe i dobara. Današnje priikolice su većinom
opremljene hidraulikom, uređajima za automatsko otvaranje/ zatvaranje
stranica i sl. Dijele se obično prema broju osovina na :
Jednoosovinske – Prikolice za sa nosivošću obično do 7,5t. Odlikuje
ih velika okretnost i pošto obično imaju niže težište, dobre su za rad
na strmim terenima.
Dvoosovinske – Prikolice za veliku nosivost i veliki volumen. Najčešće se koriste na velikim domaćinstvima za prijevoz uroda.
Tandem – Prikolica sa dvije osovine na stražnjem kraju prikolice. Također se koriste za prijevoze veće količine tereta.
Univerzalne – Prikolice koje se koriste za najrazličitije namjene