Traktor je uređaj (stroj) namjenjen voženju, vučenju i guranju uređaja koji se ne mogu pokretati sami i često nemaju vlastito napajanje energijom. Najčeći opis traktora jeste: vozilo namjenjeno vučenju drugog vozila ili objekta.

U Velikoj Britaniji i Indiji traktor se obično označava sa riječima farmerski traktor (eng. farm tractor), a sama riječ traktor (eng. tractor) se često koristi za označavanje drugih tipova vozila. U Kanadi i SAD-u riječ se koristi i za označavanje cestovnih vozila (eng. road tractor).

Riječ traktor dolazi od latinske riječi trahere koja znači vući. U istoriji imena traktor pretpostavlja se da su parni traktori originalno nazivani motori za vuču (eng. traction engines) i da je riječ traktor nastala spajanjem engleskih riječi traction (srp. vući) i motor (srp. motor) u riječ tractor. 

Istorijat

Prve mehanizirane farme koristile su u 1800-tim i ranim 1900-tim parne traktore. Oni su bili izgrađeni oko parnog stroja, koji nije bio jako siguran jer je mogao eksplodirati ili stisnuti svoje vozače u pojasu pokretanim priključcima. 1892 godine John Froelich je izradio prvi praktični traktor pokretan benzinskim motorom u Clayton County-u (Iowa, SAD). Samo dva primjerka su prodana. Tek je 1911. godine tvrtka Waterloo Gasoline Traction Engine Company dizajnirala traktor koji je postao uspiješan.

U Velikoj Britaniji prva zabilježena prodaja traktora bila je 1897. godine. To je bio naftom pokretani Patent Safety Oil Traction engine (motor za vuču), Hornsby-Ackroyd-a. Prvi komercijalno uspješni dizajn bio je Dan Albone-ov Ivel traktor sa tri točka 1902. U 1908. godini  Soundersons od Bedforda predstavio je dizajn sa četiri točka i kasnije postaje najveći proizvođač traktora izvan SAD-a.

Iako su u početku bili nepopularni, ove benzinom pokretane radne mašine postaju nakon 1910. godine sve popularnije jer su sve manje i dostupnije (jeftinije). Henry Ford 1917.  predstavlja Fordson - prvi masovno proizvedeni traktor. Izrađuje se u SAD-u, Irskoj, Engleskoj i Rusiji i do 1923. zauzima 77% tržišta unutar SAD-a. Fordson je razdijeljen u blokove, a koristio je snagu bloka motora da bi cijelu mašinu držao skupa. Do 1920. godina benzinski motori sa unutrašnjim sagorjevanjem postali su norma za izradu traktora.

Klasični traktor se može opisati kao jednostavno otvoreno vozilo sa dva velika pogonska stražnja točka na osovini ispod i malo iza vozačevog sjedala (sjedalo i volan su u sredini traktora) i motorom ispred vozača, te dva pokretna točka koja se nalaze ispod odjeljka motora. Osnovni dizajn je ostao nepromijenjen do danas, uz dodanu zatvorenu kabinu na većinu modela radi vozačeve sigurnosti i komfora.

Moderni traktori većinom imaju pet nožnih pedala (papučica) na podu traktora za različite operacije. Papučica na lijevoj strani je kvačilo (spojka ili kuplung, eng. clutch). Vozač stiska ovu papučicu da bi odvojio prijenos radi mijenjanja brzina ili radi zaustavljanja traktora. Dvije pedale na desnoj strani su kočnice. Lijeva pedala zaustavlja lijevi stražnji točak, a desna radi isto sa desnim točkom. Neovisna lijeva i desna kočnica povećavaju zakretanje traktora kada se koriste samo stražnji pogonski točkovi za upravljanje. Ovo je korisno kada je potrebno načiniti okret na malom prostoru. Razdvojene kočnice se takođe koriste u blatu ili mekoj podlozi za kontrolu točkova koji se okreće prilikom proklizavanja. Za zaustavljanje traktora vozač pritiska obje papučice zajedno. Za traktore sa dodatnim pogonom na prednje točkove, ova operacija često uzrokuje zaključavanje diferencijala na sva četiri točka da bi se pomoglo zaustavljanju traktora prilikom vožnje po cesti.

Četvrta pedala nalazi se ispred sjedala, a služi za kontrolu blokade zadnjeg diferencijala prilikom proklizavanja točka. Diferencijal omogućuje vanjskom točku da se okreće brže od unutarnjeg prilikom skretanja. Međutim, prilikom vuče na mekoj površini isti mehanizam može omogućiti proklizavanje jednog  točka i tako onemogućiti okretanje drugog. Blokada diferencijala premošćuje ovaj mehanizam omogućujući istu vučnu silu na oba kotača. Mora se posvetiti pažnja odblokiranju diferencijala, često tiskajući papučicu još jednom, jer traktor nemože skretati sa blokiranim diferencijalom.

Peta papučica nalazi se desnoj strani i služi kao nožni gas. Za razliku od automobila, gas se može kontrolirati i ručno pomoću ručnog gasa koji se koristi u radu za održavanje konstantne brzine. Također se koristi za davanje konstantne snage traktorskim priključcima preko remena ili kardana. Nožni gas koristi se za davanje automobilskih svojstava traktoru prilikom cestovne vožnje. Ova mogućnost nalazi se na traktorima novije proizvodnje. U Velikoj Britaniji obavezno je korištenje nožnog gasa prilikom vožnje po cesti. Neki traktori, naročito oni za rad sa kulturama u redovima, posjeduju papučicu za usporavanje čijim se pritiskanjem smanjuje gas. Ovo se koristi za finu kontrolu brzine traktora prilikom manevriranja na kraju reda u polju – radna brzina motora se postavlja ručnim gasom, a ako vozač želi usporiti prilikom okretanja traktora jednostavno stisne papučicu, okrene se i pusti je nakon što je okretanje završeno(što je mnogo bolje nego dvaput namještati ručni gas prilikom svakog okretanja).

Snaga i prijenos

Moderni traktori koriste velike dizelske motore, čija se snaga proteže od 18 do 575 konjskih snaga (15 do 480 kW). Traktori se generalno mogu klasificirati prema pogonu na traktore sa pogonom na dva točka, traktore sa pogonom na dva točka pomagane prednjim točkovima, traktore sa pogonom na četiri  točka (često sa zglobnim skretanjem) i gusjeničare (sa pogonom na dvije ili četiri gusjenice). Varijante klasičnog dizajna uključuju i umanjene livadske traktore i njihove rođake vrtne traktore, u rasponu od 10 do 25 konjskih snaga, koji se koriste za manje poslove na farmama (obrada trave i vrta). Njihova veličina i mala brzina zahtijevaju oprez drugih sudionika u prometu prilikom mimoilaženja ili obilaženja.

Većina traktora ima mogućnost prijenosa snage na druge strojeve kao što su balirka, kosilica ili rezač. Prvi traktori su koristili remen omotan oko kolotura za pokretanje stacionarnih (nepokretnih) strojeva. Moderni traktori koriste kardan (eng. power take-off shaft - skraćeno PTO) za prijenos okretne snage na strojeve koji mogu biti stacionarni ili vučeni. Gotovo svi moderni traktori mogu pružiti hidrauličnu tekućinu i eklektičnu energiju priključnim strojevima.

Većina traktora koristi ručni mjenjač. Imaju nekoliko stepeni prijenosa (često nazivani hodovi – pr. Brzi hod, spori hod) podijeljenih u brzine. Da bi se promijenio stepen prijenosa često je potrebno zaustaviti traktor. Stupnjevi imaju različite brzine koje omogućuju vožnju sporiju od 1 km/h za poslove u polju do oko 40 km/h za cestovnu vožnju. Često za vožnju u nazad nije potrebno mijenjati brzinu, dovoljni je samo koristiti polugu za naprijed-nazad. Većina traktora zahtijeva da vozač pritisne kvačilo da bi se promijenila brzina (ograničenje ravno odrezanog mjenjača), ali mnogi moderni traktori su eliminisali ovaj zahtjev korištenjem mjenjača na gas predstavljenog 1960-tih ili modernijeg kontinuiranog varijabilnog mjenjača.   Oni omogućuju bolju kontrolu radne brzine od samog gasa.

Mala, kontrolirana brzina je potrebna za poslove koji se obavljaju traktorom, ali nije prikladna za vožnju auto cestama i može uzrokovati mnoge probleme. Radi toga su neke zemlje uvele zabrane za promet traktora na nekim cestama. Moderni traktori, ka što je JCB-ov Fastrac, mogu razvijat brzine i do 80 km/h. 

Toza vinković TT830L

 Volvo 2650s

Sigurnost

Moderni traktori imaju zaštitu od prevrtanja (eng. ROPS – rollover protection system) za zaštitu vozača od gnječenja prilikom prevrtanja. To je važno za traktore bez kabine, gdje zaštitu čini željezna šipka oko vozačevog sjedala. Za traktore sa kabinom, zaštita je dio kabine. Osobito su opasni traktori sa dva prednja točka koji su blizu (traktori za redaste kulture) jer su se lako mogli prevrnuti. Zaštita je prvi puta zahtijevana legislativom u Novom Zelandu 1960 godine.    

Priključci

Poljoprivredni priključci mogu se spojiti na stražnji dio traktora na vuču ili na tro-spojnu vezu (hidraulik i stabilizator-toplink veza). Tro-spojnu vezu patentirao je Harry Ferguson 1926. godine, ali je tek od 1960. postala standard (zbog patentnih prava). Priključci spojeni na tro-spojnu vezu mogu se spuštati ili podizati hidraulikom pomoću kontrolne ručice. Priključci spojeni na tro-spojnu vezu su većinom u cijelosti oslonjeni na traktor. Još jednostavniji i brži nači spajanja priključka je pomoću brze kuke (eng. Quick hitch) koja se spaja na tro-spojnu vezu.